Autostoperski vodič kroz ekološke proteste – Lukina priča

Autostoperski vodič kroz ekološke proteste – Lukina priča

U jurnjavi oko Prajda sam iz nekog razloga sam svratio do Kuće ljudskih prava i naleteo na ekipu iz Građanskih. Ivana mi je nabacila priču da su me pominjali za akciju sa autostopiranjem i dala mi par informacija. Pola sata kasnije sam toliko bio naložen na ideju stopiranja da sam zaboravio zašto to zapravo radimo. Kada su mi Ilir i Milica ponovo rekli o čemu se radi ideja mi se svidela još više. Uljuljkani u privatne prevoze, automobile, kožna sedišta, vožnju od vrata do vrata, hotele, ručkove, prijeme, uspeli smo da zaboravimo šta je aktivizam bio pre deset godina. Rešio sam da pozovem na put i Lazara. Lazar je jedanaest godina mlađi od mene, nov je u priči, i mislio sam da je savršena prilike da se gradi kroz ovu akciju. Naravno, pristao je.

(Odslušajte Lukin i Lazarov podkast o putu na Staru planinu)

Već u polasku smo malo kasnili sa planom, ali satnicu nismo imali pa onda nije bilo pritiska. Uzbuđenje zbog ideje da treba da pređemo pola Srbije stopom učinilo je svoje pa sam zaboravio novčanik i morao da se vratim po njega. S obzirom da sam sa Mirijeva IV morao da skupim Lazara koji je u Ralji na putu do tamo, menjajući gradske prevoze, imao sam unutrašnji dijalog sa Goranom Vesićem čiji sadržaj nije primeren da ga zabeležim ovde. U životu sam stopirao jednom par kilometara sa neke ilegalne žurke u selu pored Kragujevca, i jednom u sred neke nedođije u Danskoj. Krećem na put i nemam pojma šta me čeka, koliko će da traje sve to, da li ćemo da stignemo i kako. Šta je tu je, sad nema nazad, niti mi pada na pamet tako nešto. Moral je na visokom nivou, adrenalin takođe, uzbuđenje raste. Dogovor je da krenemo iz Mladenovca i izbegnemo izlaske iz Beograda i gužve. Dobra stvar je da je lepo vreme, pa se nećemo posmrzavati u slučaju čekanja da nam neko stane. Spremili smo se na sve, i opremili u skladu sa savetima iskusnijih stopera. 491 vozi do Mladenovca gde kreće pravi put. Hteo sam da platim kartu ali “ne radi aparat”. Pala je odluka da idemo deo auto putem, od naplate rampe u Mladenovcu. Lazar bolje poznaje lokalne puteve i opcije od mene pa sam pristao. Kako je vreme odmicalo sve jasnije mi je bilo zašto ovo radimo. Obišao sam mnogo više gradova i mesta u Srbiji od Lazara, ali on daleko bolje poznaje kako se gde može doći. Uljuljkan na zadnjem sedištu ili autobusu nisam ni morao da razmišljam kako negde da stignem, uvek je o tome mislio neko drugi.

Nije prošlo ni pet minuta, a neko nam je stao! Gospodin sa ćerkom koji je krenuo negde je kratko razgovarao sa nama. Idemo sa njim negde do Vodnja ili Smedereva. Gospodin nas je uputio u neke opcije, gde je frekventniji saobraćaj. Lazarev savet je bio da ipak stanemo kod Motela Jerina i tu hvatamo nešto za dalje.

Pošto nismo napravili neki okviran plan, rešili smo da popijemo kafu. Prvo što smo shvatili je da nismo poneli sve, jer smo obojica planirali da vodu kupimo negde. Onda smo kupili vodu u prodavnici Motela. Rosa košta kao Evian, a ja se mislim kako će voda biti sve skuplja zbog privatizacije izvora.  Zadržali smo se nekih petnaestak, dvadeset minuta i čak kratko razgovarali sa konobarom. Momak je bio oduševljen idejom da stopiramo a onda i činjenicom da smo se uputili na protest protiv MHE. Tu smo shvatili da sam ja zaboravio markere, a da su Lazarevi na izmaku ali uspeli smo da napišemo nekako destinaciju na tabli.
Prva krizica krenula je posle isključenja za Smederevo. Osim kamiondžija koji zatrube da te pozdrave niko nije stajao neko vreme. Smenjivali smo se sa tablom. Ako ste neiskusan stoper, a mi jesmo, nervoza kreće da vas hvata posle 15 minuta. Sa jedne strane, jasno vam je da neće niko stati posle 5 minuta, ali 15 minuta deluje kao večnost. Sat vremena kasnije momak je zaustavio svog Tvinga. Zanimljivo mu je bilo što smo krenuli na protest, i prokomentarisao kako je katastrofa što se u sred Stare planine gradi MHE. Tako danas izgleda Srbija, važne priče ne dolaze do naših vršnjaka koji nisu aktivisti ili zainteresovani kao nas dvojica. Nismo puno razgovarali, ali sve u svemu, on je tek od nas saznao da se nešto loše dešava, tu, na samo dvesta ili trista kilometara od njega i da se to i njega tiče.

Kad nas je ostavio i nastavio dalje mi smo se sa auto puta popeli do starog puta. Posle samo par minuta, stao je čovek u starom autu koji će teško proći naredni tehnički pregled. On nas je povezao do Dobrog Dola i zanimlivo je bilo razgovarati sa njim. Čim smo pomenuli gde idemo on je podržao ideju i počeo da priča o prirodi. Ovaj simpatični mašinovođa teretnog voza je pčelar i pričao nam je kako pčele pozitivno utiču na ekosistem i kako je važno da ih čuvamo. Ono što je bilo najzanimljivije je da on pčele ne drži zbog meda, on im med ne uzima. On u desetak košnica drži pčele kako bi ih čuvao i kako bi one mirno mogle da rade svoj posao. Ima posla oko košnica, a on od njih ne zarađuje, već vraća neki dug prirodi, kao pravi aktivista!

U Dobrom dolu nam je odmah stao stariji par u fensi džipu. Gospodin vozi i psuje samo tako. Žena ćuti. Čim smo ušli, on je morao da telefonira i sa svoje dilerske Nokije je razgovarao sa nekim policajcem. Očigledno biznismen, predložio je policajcu da mu da donaciju za njegov sportski klub, ali da mu on vrati deo u kešu. Malverzacije na sve strane. Prećutali smo. Kada je završio razgovor počeli smo da pričamo o stopu i ispričao nam je kako je 1989. stopirao do Minhena na koncert Tine Tarnera i Pola Makartnija. Kaže, stao mu je neki Turčin, kamiondžija, platio mu klopu i vozio ga skroz do Minhena. Od tada staje svim stoperima. Žena potvrđuje. Kaže, ne zna što se ljudi plaše stopera, ništa ti oni ne mogu, jer, ako te napadnu ti se samo zakucaš u banderu i ćao. Nije nam bilo svejedno.

Stigli smo do Smederevske palanke gde je bio vašar. Trebalo nam je tri minuta da rešimo da nećemo na vašar, a na putu ka mestu za stopiranje smo naišli na moju koleginicu sa bivšeg posla. I njoj se svidela ideja stopiranja i protesta. U blizini međumesne autobuske stanice gde je Lazar jednom stopirao sa ćaletom nije išlo pa smo otišli malo dalje. Elem, stigli smo tačno na vreme za otvaranje puta, jer se put renovira pa ne radi ceo dan.

Stao nam je simpatični brka posle par minuta. Ispostavilo se da je brka lud kao struja i da je glumac u lokalnom pozorištu. Osim što je simpatičan, brka je i opsednut seksom pa smo tako slušali seksualne avanture i podvige šesnaestogodišnjeg brke u Nemačkoj sa sedamdesetdvogodišnjom gospođom. Krenuo je unukama na rođendan sa idejom da se tamo lepo napije pa da ide da spava. Truckali smo se neko vreme u njegovom Audiju starijem od mene i slušali njegove dogodovštine koje ne bih prepričavao.

Kad smo rekli gde smo krenuli samo je rekao «To je lepo, mladi ste, zaludni ste, to je lepo da pomognete ljudima da ih podržite, ljudima ta voda znači mnogo. Jedan vaš glas pa im znači». Brka koji liči na Kornjača vrača je čuo da je Vučić rekao da će otići na jednu od lokacija gde se gradi MHE. Odmah je prešao na priču o svojoj vikendici na Vlasinskom jezeru i vratio se na seks. Kada se ispostavilo da poznaje Lazarevu tetku vrlo jasno mu je stavio do znanja šta bi on sa tetkom. Dalje nam je objasnio zašto se jedno naselje kroz koje smo prošli zove Bugarija, i kako u njemu živi 91% Bugara. Lazar je znao za to, jer je neko vreme živeo u palanci, ja nisam imao pojma. Inače, čika Ljuba uvek staje stoperima, samo je jednom izbacio jedne. Rekao je nekome da bi mu opštio sa taštom i ovaj se naljutio pa čika Ljuba nije to mogao da trpi i rekao je da izađu. Dobro smo prošli jer je Lazar shvatio da ne treba da reaguje na ideje sa tetkom.

Čika Ljuba nas je ostavio i poželeo nam sreću na daljem putu. Stopirali smo dalje kod fabrike na izlazu iz grada. Idemo negde ka Kragujevcu ili dalje na jug pa dokle stignemo. Već je polako padalo veče. Nismo dugo čekali, malo više nego prethodna dva puta i stao nam je šljaker u radničkom narandžastom kombinezonu i žutom Kliu. Čovek radi u Sajpenu, firmi koja realizuje delove infrastrukture projekta Turski tok. Pričali smo gde idemo, pričali smo o MHE, i podržao je i bio prijateljski nastrojen. Trigerovao sam ga pitanjem kako je na poslu, kako to ide, i tu je krenula priča o poslu. Čovek je prezadovoljan, ispostavilo se da ne bi menjao posao ni za šta. Kaže radi se, ima posla, ali gazde poštene. U jednom trenutku mi je pokazao mejl sa izvodom iz banke. Dok nisam video izvod nisam verovao da je informacija o zaradi koju je sam rekao tačna. Plata je veća od 1000 evra. Mislim da je Lazar na kratko razmišljao da napusti studije molekularne biologije koje je započeo tog jutra pre polaska.

Stigli smo do Markovca, i tu prvo probali na naplatnoj rampi, i nije išlo, a padao je mrak. Prešli smo na auto put, i opet nije išlo. Nikako nije išlo. Na auto put se uključivalo i sa benzinske pumpe. Niti je iko izlazio iz pumpe, niti stao kada je izlazio. Iako je bilo automobila u pumpi nije bilo ljudi. Rešili smo da probamo na lokalnom putu koji je Lazar znao. Već smo shvatili da moramo za Kragujevac gde bi prespavali u mojoj kući, jer pre toga nemamo gde, a kako nas je krenulo nismo bili te sreće da nam stane neko ko bi nas vozio do Niša, ili bilo gde južnije od Kragujevca. Uzeli smo kafu na pumpi i uputili se ka putu. Vreme je prolazilo i automobili su sve ređe prolazili i naravno, niko nije stajao. Sve nervozniji smo bili, i situacija je nalagala hitne mere. Uspeli smo nekako da vozom dođemo do Lapova, što je desetominutna vožnja. Nekako smo se dovukli do Kragujevca i rešili da krenemo rano ujutru dalje. Umorni smo, prošetali do grada, sumirali utiske, pričali sa ljudima, vidi se da nas vozi cela priča. Ispostaviće se da nas više vozi priča nego prevozna sredstva.

Ujutru smo ustali rano, popili kafu i krenuli do mesta gde u Kragujevcu stoperi hvataju prevoz. Nije prošlo ni par minuta, a stao je momak koji je vojnik. Kratka je vožnja, nismo puno razgovarali, umorni smo bili, ali zadovoljni što ćemo brzo stići do Batočine. Momak se hvatao za glavu kad je čuo da je Vučić imao sastanak sa meštanima i rekao šta ima on da se meša u to nije to njegov posao. Kaže, «Super je što vi branite reke Stare planine, a niste odande». Znao je i za zabranu gradnje koja je doneta par dana ranije u Leskovcu. Dan obećava.

U Batočini smo izašli na mestu blizu naplatne rampe i tu se može na auto put, na naplatnu rampu, i na stari put za Jagodinu. Počeli smo sa stopiranjem kod naplatne rampe. Nije išlo pa smo sišli na auto put. Mrka kapa i na auto putu. Primetio sam da žene uopšte ne staju i shvatio po ko zna koji put da živimo u zemlji gde je ženama jasno da nisu bezbedne. Tu i tamo neki kamiondžija zatrubi, neko mahne, blicne svetlima, ali ne staje niko. Već je deset sati, nervozan sam, ali krijem to od Lazara.

U razgovoru mi Lazar kaže da od Niša do Toplog dola ima 150 kilometara a ne 50 kako je rekao. Ja nisam proverio, njemu je geografija jača strana za razliku od mene. Malo sam se razočarao, što zbog toga što jer ne znamo ni kako ćemo do Niša. Vruće je, svi nas ignorišu. Pisao bih nešto po Tviteru, ali suzdržavam se.

Na starom putu za Jagodinu policija zaustavlja vozače pa računamo lakše će stati. Nema šanse, nikome ne pada na pamet. Čak ni sveštenik nije stao, a Lazar je prokomentarisao kako ne zna da li je sveštenik time ispoštovao učenje crkve o pomoći ljudi u nevolji.

Milica mi javlja da su ona i Ilir stigli do Jagodine, a pošli su jutros. Malo sam se smorio, uspeli su da za tri sata pređu više nego mi za ceo jučerašnji dan. Vraćamo se na auto put. Momak i devojka, dvadesetak i kusur godina, dolaze na isto isključenje i kreću da stopiraju. Pet minuta kasnije zaustavlja se Opel zaječarskih registarskih tablica i kupi ih. Čovek unutra je sam, oni ulaze, mi mašemo, ima mesta za nas dvojicu, on odmahuje rukom. Opet poraz.

Par minuta kasnije, posle tri sata kuvanja na suncu, tabli, mahanja, kafe, svega, konačno staje mlađi momak u crnom Audiju. Momak je sa Kosova, živi u Kraljevu i razgovor sa njim je bio jako prijatan. Osim što mu je bila zanimljiva ideja, iznenadilo me je koliko zapravo zna o MHE. Govorio je neke statistike, kako one prave samo 2 do 3% struje, a da nam čak 8% struje propada u transportu zbog loših instalacija i infrastrukture. Nisam imao pojma o tome. Kaže, sve kod Vučića može, i tvrdi da su MHE privatni biznis od koga se zarađuju pare na uštrb reka i životne sredine. Stigli smo do Jagodine i poželeo nam je srećan put.

U Jagodini smo svratili u Lidl da nešto doručkujemo jer je bio na putu ka mestu odakle se ide ka Ćupriji i Paraćinu. Stopirali smo neko vreme, skoro sat vremena. Entuzijazam nam je naglo porastao kada je stao momak koji nas je tu dovezao pa je energija bila bolja. Milica mi javlja kako su ona i Ilir zaglavili u Jagodini i tu izgubili vreme. Mislim se, njihovo zaglavili nije baš tri sata na auto putu.

Malo se plašim Jagodine zbog njene poruke, ali relativno brzo staje gospodin koji se vraća sa seminara u Kragujevcu i radi u Vodovodu. Vozi nas do Ćuprije. Pita gde ćemo mi kažemo. Stiže neočekivana reakcija, on gradi MHE na imanju koje je kupio u Lukovu. Kaže da gradi na toku Crnog Timoka koji mu protiče kroz imanje, i da je tu nekada bilo dve vodenice i hidro centrala. Kritikovao je gradnju i to što su ljudi ulazili u tok reke svojim kućama. U razgovoru kritikuje bogate investitore, način na koji gradi. Objašnjava nam da on sve radi pošteno, kako koristi turbine koje dozvoljavaju protok ribe, i kaže nam da je pričao sa nekim investitorima i da oni nisu znali šta je riblji put kada ih je pitao. Kaže strašno je što grade MHE na Staroj planini jer je to zaštićeno područje. Mislim se, kako to, javno preduzeće, dve ćerke na studijama, nije mala investicija to i pitam koliko sve to košta. Oko 230 hiljada evra ukupno za kapacitet od 120kW. Kaže sledeće godine mu stiže dozvola, sve pošteno radi, 45 hiljada zemlja, 40 hiljada dozvole, ostalo ode na arhitektu, turbine, infrastrukturu. Razmišljam kako sa platom iz javnog preduzeća dođeš do 230 hiljada evra, koji se po njegovoj tvrdnji vrate za pet godina, ali rešim da ne pitam dalje. Tu izađemo.

Stigli smo u Ćupriju i rešimo da hvatamo dalje prevoz za Paraćin ili dalje. Na starom putu i izlazu iz grada stojimo neko vreme pored pumpe i niko ne staje. Prolazi vreme, mene opet hvata nervoza. Stojimo u mestu, Lazar predlaže da se mrdamo i idemo na petlju na auto putu. Tu je motel, isključenje i rampa za auto put, tu je auto put, tu je stari put za Zaječar, ima više opcija.

Stižemo i kao u Kragujevcu prvo pokušamo na naplatnoj rampi. Niko ne staje neko vreme i prelazimo na auto put. Na auto putu ništa bolje, jurnjava, gužva, ali niko ne staje. Odlazimo do Motela i odmorišta i vidimo da tu ne staju automobili već samo autobusi i to retko. Popijemo kafu da malo dođemo sebi, već je pola popodneva otišlo. Malo smo i umorni, ali, idemo dalje.

Pređemo na stari put za Zaječar, računajući da će tu ipak neko da se smiluje i stane. Nema nikog, opet se mrdamo, probamo rampu, ništa, vratimo se na stari put, stoji momak stopira. Stanemo malo dalje od njega. Pet minuta kasnije staje auto i primi njega, nama opet odmahne rukom. Smorimo se kao plovci i malo i razočaramo. Polako kreće sumrak.

Pokušavamo i pokušavamo, menjamo table, pišemo različita mesta, gledamo registarske tablice, pokušavamo bez table, nervozni smo, skoro razočarani. Već smo propustili protest, ali i dalje imao želju da stignemo do Toplog dola.

Smejemo se pa ćutimo. I tako u krug. Već je kasno, osećamo se izduvano i umorno. Lazar ujutru mora na fakultet. Ja ne moram nigde, ali sam razočaran jer želim da stignem do Stare planine. Lazar mi samo kaže, pita šta ćemo, ne želi da on donosi odluku i čeka mene. Ja i dalje ne odustajem, razmišljam o tome da nastavim sam, a poučen jučerašnjim iskustvom znam da su mi šanse po mraku nepostojeće. Opirem se odustajanju, pokušavam, konsultujem se sa Milicom i Ilirom. Sve što su nam tokom dana rekli kada nam nije išlo smo probali, ali ništa nije upalilo.

U jednom trenutku shvatam da su nam šanse gotovo nepostojeće. Kažem Lazaru da mislim da odustanemo. Trudim se da ne delujem previše razočarano jer neću njemu da ubijem dugoročno entuzijazam za slične akcije koje mogu da budu neizvesne. U sebi hoću da crknem jer je osećaj odvratan. Osećam se poraženo. Ne sećam se kada me je nešto toliko porazilo, a poslednjih deset godina sam sve i svašta prošao kao aktivista. Obično tona toga ne zavisi od tebe, pa ti bude lakše. Ovo sam shvatio kao nešto što zavisi samo od mene. Stojiš ti, stopiraš ti, palac je tvoj, žuti prsluk je tvoj, tabla sa natpisom grada je tvoja. Motiv je tvoj. I jasno ti je, naravno da ne zavisi sve od tebe, nego od sreće i onoga ko može da ti stane. Govorim to sebi, a poraz mi ne deluje ništa manje i lakše.

Dogovorimo se da nas skupi auto i kombi kojim se grupa vraća sa protesta. To deluje kao vraćanje u zonu komfora. Čekamo na auto putu neko vreme. Prolazi kombi. Malo kasnije staje auto i nas dvojica ulazimo. Nije mi ni do čega. Dolazimo na pumpu gde se nalazimo sa ostalima. Energiju mi digne razgovor sa ljudima o dogodovštinama od polaska iz Beograda do Ćuprije. Do Ćuprije. Do Ćuprije. Neprijatno mi je kada to ponovim, a odzvanja mi u glavi.

Nastavljamo za Beograd. Sve vreme razmišljam samo o tome šta smo mogli bolje. A nismo mogli puno toga ali i dalje imam osećaj krivice. Žao mi je zbog neuspeha, i osećam se kao da smo izneverili ljude koji se danima bore da sačuvaju svoju reku. Vidim vest o protestu, bude mi još teže.

Mislim da i dalje, danima kasnije, sabiram utiske i da se to neće skoro završiti. Rešio sam da odem u Topli do, stopom, nekada. Što pre. Naučio sam da nisam izašao iz svoje zone komfora. Samo sam našao još jednu.