Novinar u izolaciji: „Slepić“ u vreme korone

Novinar u izolaciji zapravo zvuči kao oksimoron. Ljudi i profesija koja je sva okrenuta zajednici, razgovorima, kontaktima, odjednom su se, poput mnogih građana, našli zaključani između četiri zida. Njihovo viđenje spoljnog sveta iz ove perspektive povod je za seriju tekstova koje će Građanske inicijative objavljivati u narednom periodu želeći, pre svega, da ponude viđenje stvarnosti iz jednog drugog ugla na koji ni oni, a ni mi, kao čitaoci, nismo navikli.

Novinar u izolaciji (7): „Slepić“ u vreme korone

Piše: Miroslav Jovanović

Utorak je, 7. april.

Otkad sam počeo profesionalno da se bavim novinarstvom, davne 1977. godine u kragujevačkoj „Svetlosti“, utorak je uvek bio poseban, takoreći dan „D“. Tog dana „sklapane“ su novine, dakle završavani tekstovi, rađena redaktura, uređivačka obrada, sve do grafičkog oblikovanja strana. Što si uradio – uradio si, naknadne pameti više nema.

Najčešće je svaki utorak bio baš naporan, iscrpljujući, dešavalo se da se finiširanje novina oduži duboko u noć, pa da se zađe i u sredu.

Zato je kao neka vrsta redakcijske molitve bio refren iz čuvene pesme Petra Graša: „Bože, daj da budem jak, da mi prođe utorak“.

Sada mi to deluje kao davna prošlost. Evo, četvrti je utorak kako nisam u redakciji „Kragujevačkih novina“, već u kućnom pritvoru. Možda treba da budem srećan jer je ovo pritvor – iz ljubavi. Nije kazna, nego plod bezmerne ljubavi prema penzionerima koju je iz dubine svoje duše izlio predsednik Vučić. Brižno, ne može se reći očinski, već sinovljevski, stavljajući starije od 65 godina u pritvorski život do daljnjeg, on bi da ih sačuva od korone.

Zna mudri Aleksandar da čim prođe ova epidemija dolaze odloženi izbori, a šta bi, jadan, ako mu se ospe najodanija socijalna grupa od milion i 700 hiljada starih duša.

Pošto sam, sticajem okolnosti, jer sam sprcao još malo pa 67 godina, u tu veliku grupu Vučićevih miljenika upao i ja i sada uživam u predsednikovoj ljubavi. Žao mi je što ne mogu da mu uzvratim. Čini mi se da mi je korona draža, jer mi deluje kao manje zlo.

Međutim, kao da je neka nevidljiva sila, udružena s Vučićevom ljubavi, prokužila ovu moju nevernost, pa mi je dodelila još jedan karantin, ali sada bolnički. Usred pandemije.

Ej, ljudi, zamisliste ovaj baksuzluk. Taman kad se i ovde primio novi, do sad neviđeni, ekskluzivan, a uz sve – globalistićki korona virus, mene drpi teška upala ćoravog, govnjavog, prostačkog, parazitskog, nefunkcionalnog i apsolutno nekorisnog – slepog creva. Pa, otkud ti, ništavilo jedno?! Alal vera onome ko ti je nadenuo takvo slepačko ime. Inače, taj pačvrljak u medicini se zvanično zove crevuljak.

Uhvatili me bolovi u stomaku, temperatura ripila do 39. Nađem nekako svoju izabranu doktorku, ona me ispritiska do suznog bola i zaključi – pravo kod hirurga. Ja se uputim u Klinički centar Kragujevac, kad tamo sve pretumbano zbog k. virusa. Na svim ulazima to zuba naoružani vojnici i policajci, jedva stigoh do doktora u Urgentnom centru.

Da skratim. U pola deset uveče oteraše me u operacionu salu, iseckaše me, ali ne tamo gde je ovaj pačvrljak, već po sredini stomaka, jer je slepak poćeo da prska. Lako sam se probudio, vratiše me na krevetu – kolicima u jednu omanju sobu u kojoj sam ostatak noći proveo sam.

Obilazio me je jedan mlađi, simpatični medicinski tehničar. Kasnije se isprostavilo da mu poznajem roditelje. Tu mi je sinula najgenijalnija ideja. Zapravo, setio sam saveta od ranije jednog lekara – drugara kako na lak način mogu da se ostave cigarete. Najbolje je izazvati jak utisak gađenja, a jedan od tih momenata je vreme neposredno nakon anestezije.

Zamolim mladog tehničara da mi nađe jednu cigaretu. On se prvo iznenadio, pa me odvraćao, ali brzo mi je izašao u susret, pošto sam mu objasnio nameru. Eksperiment je uspeo. Neopisivo je koliko je grozan osećaj duvanskog dima posle anestezije. Evo, prošlo je već deset dana od tada, a ja nepušač, posle više od 45 godina non-stop pušačkog staža.

Neka korist, eto, i od “slepića”.

(Autor je novinar u penziji)