30 Mar Novinar u izolaciji: Vreme samovanja
Novinar u izolaciji zapravo zvuči kao oksimoron. Ljudi i profesija koja je sva okrenuta zajednici, razgovorima, kontaktima, odjednom su se, poput mnogih građana, našli zaključani između četiri zida. Njihovo viđenje spoljnog sveta iz ove perspektive povod je za seriju tekstova koje će Građanske inicijative objavljivati u narednom periodu želeći, pre svega, da ponude viđenje stvarnosti iz jednog drugog ugla na koji ni oni, a ni mi, kao čitaoci, nismo navikli.
Novinar u izolaciji: Vreme samovanja 
Piše: Danilo Kocić
Leskovac, nedelja, 29. mart 2020.
Jutro je. Po novom, letnjem računanju vremena. Tačno 5,55 časova. Tada uključujem Radio Beograd, ne menjam radio stanicu.
S nestrpljenjem čekam vesti u šest časova. Danas ništa novo! Vesti o epidemiji, broju obolelih, širom sveta i u Srbiji. U samoizolaciji sam nemoćan. Molim da svima bude bolje. Znam, iako nisam doktor, neki neće preživeti ove dane. Igra brojeva zamara, jer svaka smrt je za sebe posebna, tragična priča.
Osam sati!
Doručak. Priprema supruga, koja je takođe u izolaciji. Jedemo pržena jaja. To mi je najdraži doručak. Još iz detinjstva. Kao učenik, svom starom dobrom učitelju Dragomiru (našu i njegovu poroducu delila je lepa ograda, ne previše visoka i mogli smo da se vidimo i popričamo) povremeno sam donosi doručak: pržena jaja! Taj miris nosim kao najdražu uspomenu. Zadužen sam da kuvam kafu. Gorku, bez šećera. Tako nam je ukusnija. Godinama to radimo. Mali ritual, malo zadovoljstvo, koliko da se osetimo srećnim u ovo vreme samovanja.
Devet sati!
Ćerka, koja je nedavno zavrila specijalizaciju na Medicinskom fakultetu u Beogradu (gde živi sa porodicom) i sada je uključena u borbu protiv pandemije, zove, uz podsećanje: „Tata, mama, ne izlazite iz kuće! Da li ste uzeli svoju terapiju!“ Odgovaramo, kao da se branimo: „Da, ne brini!“ Svakoga jutra se to ponavlja: doručak, terapija, doručak, terapija, doručak, terapija! Prisetih se čuvenog glumca Vlastimira Vlaisavljevića, koji je bio na Golom otoku tri godine. Odgovarao je u jednoj TV emisiji, uz osmeh: „Nije to tako strašno: leto-zima, leto-zima, leto-zima! I prođe robija!“
Sin Dušan, koji živi u Nišu (novinarstvom i uređivnjem jednog časopisa na engleskom bavi se godinama, ali je od nedavno bez posla), takođe nas upozorava: „Nikud iz kuće!“ Odgovaramo zabrinuto: „Sine, brinemo za tebe. Vodi računa i o sebi i Lavu, našem divnom unuku“. Pet godina ima; naučio sam ga kako se ređaju figure i igra šah. Sada to ne mogu da činim. Ne može da me poseti. Dogovarali smo se da svi budemo na okupu za Uskrs, ali se to, izvesno je, neće desiti.
Deset sati!
Komšija (nije u izolaciji), redovni kupuje „Politiku“. Donosi i meni novine. Prelistavam s kraja – godinama. Gotovo po pravilu čitulje. Iz dana u dan! Povremeno prepoznajem ljude, ima tu i poznanika. Sve je kraći spisak mojih prijatelja! Razumljivo! Čitam na naslovnoj strani: „Najveći porast broja zaraženih, duži policijski čas vikendom“. U podnaslovu: „Sajam spreman za prve pacijente“. I jedna ohrabrijuća vest: „Nulti pacijent pušten na kućno lečenje“. I kada pomislim da ima optimizma, čitam: „Ukinuta večernja šetnja pasa!“ I onda tema nedelje: zašto nam teško pada karantin!“ Ostajem bez komentara. Osećam da ću pobesneti (što nisam ranije umro), i na ovu vlast koja se (konačno) dosetila da uvaži predog – struke! Tako smo došli od „najsmešnijeg gripa na svetu“ i „rakije koja je blagotvorna“, do – izolacije. Pred nama su, dakle, teški dani!
Dvanaest sati!
Dok supruga priprema ručak, reših da prelistam bar neku knjigu. Ponovo uzimam roman-prvenac Zorana Davinića, advokata i književnika iz Vlasotinca. Naziv romana više nego „zabrinjavajući“: „Kapija za drugi svet“. Autobiografija o drugima, kako bi rekao Mihiz. Tu su brojne slike kao rukavci velike reke, koja se neprestano bori da bude dovoljno bistra i privlačna, a u isto vreme „plahovita“ kako bi pokazala svoju drugu narav. Autori koji pišu o sebi i drugima, po pravilu su „nepozdani svedoci“. Ako je nešto posebno vredno u ovom romanu to su metafore poput one da je „život verovanje, konstantno verovanje i nada. I ništa drugo!“ Tu je i ta poruka nade i spasenja: „Naćićeš ti kapiju za neki drugi svet!“ Osećam se, dok ovo pišem, kao senka izgubljena u vlastitom bolu. U pravu je moj prijatelj Davinić (znamo se pola veka): „A snovi su sve. Snovi su život, sve ostalo je ništa!“ U samoizolaciji, čitam, a kao da ne pamtim, jer osećam „unutrašnji bes i tugu“, ali i „radost i nadu“. Čini mi se kao da sam na brisanom prostoru i nevidljiva nema covid-19, kako stručnjaci zvanično prozvaše ovaj virus, pokazuje koliko je svet „veliko selo“ i kako ni najmoćniji više nisu – najmoćniji!
Četrnaest časova!
Prvi put uključujem TV. Neizostavno pratim N1. Beše to ona TV stanica koja radi zahvaljujući američkom kapitalu! Ako je to njena jedina mana, onda je – super. Znam mnoge koji ne prate ovu kablovsku televiziju i jedino veruju RTS. Hepiju i Pinku! Njihovo pravo. Svako može da bira po svome naumu. Ja kao novinar, profesor i pravnik, želim da čujem – obe strane! Posle toga, izvlačim svoj zaključak. Tzv. politički analitičari su mi i ove pandemije potpuno nevažni. Ne dokučih koji bi trebalo da se završi fakultet da bi se dobilo to „veliko zvanje“. U 14,30 isključujem TV. Hoću da ručam na miru!
Petnaest časova!
Evo konferencije za novinare. Samo uvažavam ocene lekara. Ni oni u svemu nisu jedinstveni. Razumljivo! Medicina nije puko sabiranje brojeva. Priznaju – i to je nešto što uliva poverenje – da i sami malo znaju o virusu covid-19! Uče od Kineza. I oni ništa nisu znali o njemu. Sada znaju više, ali nedovoljno da bi svet bio spokojan! To je surova istina. Sve ostalo je – puka propaganda! Čujem da se u Americi mnogi ne slažu sa merama Trampove administracije i o tome javno govore. Valjda zato da bi Americi bilo bolje. Stižu zastrašujuće poruke: Italija, Španija, SAD… Mnogo je pogođenih pandemijom. Jednostavno, nema leka! Hteo bih da se odmorim, ali ne uspevam!
Počinjem da pišem priču.
Osamnaest časova!
Zadovoljan sam napisanim. Ovo nije dan koji ću pamtiti, ali neka ostane ta priča. Za kraj, evo početka: „Krenuo si, ne znaš kuda bi bilo najbolje! Vetar je bio toliko snažan da si jedva stajao na povijenim, staračkim nogama. Govorio u sebi, a nisi se čuo. Pomalo obnevideo, bio si sličan nestalnoj priči koja se samo povremeno pojavljiva iz krajička tvojih misli. Uveseljavala te misao da je starost doba kada se bliži kraj tvojim dugim mukama. Kada bi došla ovoga dana, radovao bi se kao tek doletela lasta sa juga. Ne moraš da brineš, govorio si sebi u bradu. Doći će ono što mora da stigne! Zar je kraj tako radostan, pomislio si! Uveravao si sebe da ne lažeš svoju ustreptelu senku, koja se pojavljivala kada bi sunce izašlo iz oblaka. Želeo si da i ona nestane, jer te podsećala da nešto traje što ti je sada tako daleko kao vreme kome nisi video kraj. Govorio si sebi, kao da si razgovarao sa drugima. U jednom licu bila su dve priče. Onu koju si mislio da kazuješ i ona koju si odavno prećutao.“
Devetnaest časova
Opet gledam (i slušam N1). Težak dan za mnoge lekare, medicinske sestre, novinare… Dobijam poruku svojih najbližih, ćerke i sina. Kažu da su svi dobro i da su naši unuci Ivona, Stefan i Lav takođe dobro. To je vest koja je više od vesti. Večera, ništa posebno: malo sira, jogurta i paštete. Uzimamo supruga i ja uobičajnu terapiju.
Dvadeset i jedan čas
Prvi put posle mnogo godina nisam gledao kompletan „Utisak nedelje“. Na Prvoj je gostovao predsednik koji obaveštava narod da, ako bude zaražen virusom, sigurno neće otići u samoizolaciju na sajam. Zbog povišenog krvnog pritiska… Baš lepo. Šarmantna i ubedljiva Jovana Joksimović znala je da pita baš sve. Možda ne baš sve! Na primer: da li da kardiovaskularni bolesnici stariji od šesdeset i pet godine (koji imaju ugrađene stentove) mogu da prošetaju četiri-pet kilometara kako neizostavno savetuju internisti-kardiolozi. Šetam po stanu i zahvaljujem se predsedniku (i predsednici Vlade) što brinu o nama! I Jovani, dabome!
Dvadeset i tri časa!
Odoh na spavanje! Valjda ću preživeti još jednu noć i dočekati novo jutro!
(autor je novinar u penziji)