27 Apr Novinarka u izolaciji: Slobodu volim više od života
Novinar u izolaciji zapravo zvuči kao oksimoron. Ljudi i profesija koja je sva okrenuta zajednici, razgovorima, kontaktima, odjednom su se, poput mnogih građana, našli zaključani između četiri zida. Njihovo viđenje spoljnog sveta iz ove perspektive povod je za seriju tekstova koje će Građanske inicijative objavljivati.
Novinarka u izolaciji (16): Slobodu volim više od života 
Piše: Jelena Stamenković
Dovoljno sam luda ili mlada da me nije strah od smrti. Kao Tutankamon sam, istina za života, zatvorena u betonsku, a ne kamenu grobnicu. Posle pretnji da ako pomolim nos neće biti mesta na grobljima počela sam da verujem u dobre šanse da me sa šesnaestog iznesu u crnoj kesi, a da ne sretnem virus. Kažu da je polovina umrlih u Kini naknadno pronađena u stanovima. Neću da stisnem zube i izdržim još malo jerbo i tako neću još dugo. Smrt je jedino izvesna. Ljudi su smrtni, ljudsko sam biće, pa sam i ja smrtna. Nisam obolela od virusa korone ni od virusa panike. Hoću napolje. Bar jedan sat dnevno, po danu. Sloboda sad. Kad, ako ne sad? SLOBODU volim više od života.
Prvih dana kućnog pritvora shvatila sam zašto je odsecanje jezika i spaljivanje na lomači zamenjeno zatvorskom kaznom, i spoznala da je najteža kazna izolacija, koja po zakonu ne sme biti duža od mesec dana! Prošlo je već šest nedelja. Korona se meri nedeljama ko i trudnoća. Ova i sledeća nedelja su ključne. Ključ proogutan, kako je sjajno nacrtao karikaturista Petričić. Dakle, 40 dana sam u ropstvu, a i dalje ne znam da li je moja krivica što dugo pamtim, a i zlopamtilo sam? Ubice, pa i počinioce genocida, puštaju da svaki dan sat šetaju po zatvorskom dvorištu. U ovoj prokletoj avliji stan ne smem napustiti. Mojim vršnjacima struka, neka druga, ne infektološka i virusološka, preporučila svakodnevne šetnje kao uslov očuvanja zdravlja i života. Struka ove vlasti predlaže da se skrijemo od virusa, po cenu da umremo od dobroćudne smrti makar nas dotuklo nekretanje. Što ja imam utisak da predsednik sadistički uživa da maltretira narod? Pogotovo vremešne ljude koje mnogi smatraju njegovim glasačima. Ko bi se sem pasioniranog sadiste setio da stare uputi u prodavnice jednog kliznog dana u nedelji u vampirsko vreme?
Tokom tamnovanja razgoropadili se moji urinarni putevi. Pošla sam kod lekara u strahu, ne od korone, ne od upale, već od organa reda. Teško meni ako me ščepa vojska ministra zapamćenog po vodenim topovima na studente demonstrante februara 97. godine. Hoće li sud prekinuti korona pauzu da bi me ekspresno skajpom oglobio drakonskom kaznom ili me poslao na višemesečnu, pa i višegodišnju robiju u Zabeli, kad je već Glavnjača posle raspada moje domovine prekodrinjcima ukinula gostoprimstvo. Našoj deci, odraslim ljudima preporučeno da se klone roditelja. Srećom sam podigla samosvesne ljude, a ne izvršioce naredbi. Nedostaju mi druženja sa prijateljima, molitvene večere u mom domu. Totalna socijalna distanca vodi psihičkom rastrojstvu. S početničkom srećom, uspela sam da umesim hleb, koji sam fotografisala pa su ga moji fb prijatelji hvalili. Šetkam se po netu umesto kraj Dunava. Kad pogledam kej vidim apsolutno odsustvo ljudi. Samo ptice lete. Mislim da sam u paralelnoj stvarnosti. Raduje me da, kao u prethodnoj deceniji, za novosadski Dnevnik pišem kolumnu posvećenu našim Našim strancima. Ponosim se projektom koji već dve decenije leči od ksenofobije. Poslednji objavljen tekst je o Italijanu, operskom reditelju Klaudiju, sinu omiljenog Titovog tenora Maria Del Monaka, koji je maršala predložio za Nobelovu nagradu posvećenu miru. Iznova čitam i dušom upijam „Neispričane priče“ Rajka Grlića. Silno želim pred svoju zgradu u baštu, koju sam pre nekoliko godina instalirala. Ako me tepih od tamno ljubičastih, upravo cvetajućih, lala dotuče, pa šta? Bila bi to divna smrt.
Tokom ovog neverovatno dugog, ponižavajućeg i teško objašnjivog zatočeništva, u kom mi je država oduzela slobodu, ovako matora setila sam da su 60. te godine pre Hrista 15. marta na svečanostima posvećenim Marsu, bogu rata, Julije Cezar i još dvojica patricija u prvom trijumviratu zaobišavši Senat prigrabili svu vlast. Deceniju i po kasnije na dan koji je tradicionalno bio određen za obračun i vraćanje dugova, ne obazirući se na upozorenje čuvaj se martovskih ida, Cezar, na vrhuncu svoje moći pred Senatom je nožem izboden na smrt…
Radni vek provela sam družeći se sa doktorima, pa sam i posle penzionisanja krajičkom oka nastavila da pratim zbivanja u zdravstvu. Svesna da je svet globalno selo, brinula me je borba Kine sa nepoznatim virusom. Registrovala sam da se dokopao Italije. Onda su se krajem februara u Predsedništvu Srbije okupili veseljaci, posle se ispostavilo da su to stručnjaci, koji su mene nevernog Tomu, ubeđivali da je virus najsmešniji u istoriji, poredili brojeve umrlih od gripa, ujeda komaraca i korone. Kao retko kad, bilo mi je milo što sam u penziji pa ne moram da izveštavam sa najduhovitijeg skupa o infekciji. Dve nedelje kasnije, 11. marta SZO proglasila je pandemiju. Posle 4 dana troje naših visokih dužnosnika, zaobišli su Skupštinu i Ustav i zbog zdravstvene situacije na moje zaprepašćenje baš 15. marta uveli vanredno stanje i zlom, nevidljivom neprijatelju objavili rat. Umesto da ga unište sofisticiranim, odbrambenim oružjem i oruđem koje je godinama brižljivo nabavljano, vlasti odlučile da zatoče više od milion i 800 hiljada ljudi, što penzionera, što onih koji penziju nisu zaradili, a 65 godina nakupili. Čim sam prvi put u životu smeštena u zatvor osetila sam teskobu, pred očima mi je bljesnula veličina misli Ivana Gundulića O LIJEPA O DRAGA O SLATKA SLOBODO. Poverenica za ravnopravnost, Brankica Janković, podsetila je da „virus ne pravi razliku prema rasi, polu, jeziku, nacionalnoj, verskoj ili političkoj pripadnosti, niti po bilo kojem drugom ličnom svojstvu“. Ipak, vlast je diskriminatorski podelila stanovnike države po uzrastu. Starijima od 65 godina oduzeta je sloboda i dostojanstvo, što je u istoriji nezabeležen kriterijum segregacije. Mi smo prvi zatvoreni, poslednje su zabravljene kockarnice – jer vlasnici kazina državu mogu tužiti i tražiti izgubljenu dobit, a mi, ako ne umremo prirodnom smrću, imamo biti zahvalni što nas država čuva od virusa, a ako preživimo imamo i šansu da pred izbore dobijemo sto AVrića ( Draža Petrović)!
Stalno slušam i ježim se parole dana: „Disciplina. Gvozdena disciplina. Samo jedan krivi korak i neprijatelj će biti ovde“(– Životinjska farma) Bezmalo 40 dana intenzivno prebiram po prošlosti pa sam se setila gimnazijskog znanja, koje mi je pre pola veka prenela moja profesorka istorije, gospođica Angelina Nikolić, ćerka iriškog sveštenika. Ona je na početku drugog svetskog rata odbila da u karlovačku gimnaziju uđe visoko podignute desne ruke, za dom spremna. Mi đaci smo je voleli, ali joj se niko zvanično nije zahvalio za hrabrost. Nigde do sada nije zapisano da je časna Angelina Nikolić dala otkaz, u nadnici skrnjivala i orezivala vinograde, heklala, radove prodavala i sa majkom udovicom preživela NDH. Ta žena, mi učenici smo je zvali baba Nika, nedostižni je uzor mog života. Trudim se da mislim, da budem slobodoumna, potiskujem strah, prezirem histeriju.
Nikad mi teže nije bilo, a pamtim mnogo. Ovde u ravnoj Vojvodini, mom rodnom parčetu Balkana uživala sam i podnosila teškoće življenja. Tad jedinoj partiji pridružila sam se kao đak, da se ravnopravno suprotstavim direktorki gimnazije. Posle fakulteta zaposlila se u Televiziji, pa na sastanku partijske organizacije pitala otkud Izvršnom veću Vojvodine novac da deli za izgradnju RTV doma? Pa, to je novac građana pokrajine! -odsekla sam. Tražeći istinu i pravdu, nagutala se devetomartovskog suzavca, preplakala sve ratove u kojima nismo učestvovali, u kolonama demonstranata poderala đonove više pari cipela, pretrpela hiperinflaciju istorijskih razmera, prebobala sve nestašice, mirno podnela bombardovanje i pripadajuće vanredno stanje. Nije me pokorilo ni pomračenje sunca kojim je Slobina struka sa državnog, bezmaloostanu kod kućejedinog tv kanala građane Srbije ubedila da zbog zdravstvene sigurnosti ostanu kod kuće i na ulicu vire iza brižljivo puštenih roletni i navučenih zavesa. Taj dan sam sa decom šetala kolovozom. Automobila ni pešaka nije bilo. Šta li su ljudi mislili kad su uveče na tv ekranu gledali mase Evropljana kako kroz garavo staklo gledaju retku prirodnu pojavu? Teško sam prebolela ubistvo premijera Đinđića. Vanredno stanje i operacija Sablja nisu me sasekli. Normalno. Uvek, baš svakog dana bila sam na ulici, da odem do posla, upoznam ljude, sretnem sagovornike, prošetam, udahnem zrak, pozdravim sunce, negujem suncokrete koje sam posejala pred svojom osamnaestospratnicom.
U dobu u kom mi je u (kao) nekom socijalnom eksperimentu nametnuto čekanje kraja, obradovalo me je saznanje da Ustavni sud BiH za razliku od našeg radi. Bosanski sud je zaključio da je tamo utamničenjem mladih i starih prekršeno ustavno pravo na slobodu kretanja.
U doba aparthejda bio je zabranjen pristup crncima, a danas je na ulazu u seosku pijacu kraj Velike Plane postavljena tabla ZABRANJENO ZA STARIJE OD 65. Sve dok nisu uvedeni višednevni opšti karantini moji mladi fb prijatelji me ubeđivali da mi je super, da sam zbrinuta, da su mi u kavez doturene banane i da međ rešetkama mogu slobodno skakutati. Odlučila sam da nikad više neću otići u zoološki vrt da gledam utamničene životinje.
Vređa me odnos države prema meni i mojoj generaciji. Nismo mi maloumne, nerazumne, nedokazne bakice i dekice. Na žalost, najsavesniji smo podanici. Jasno nam je da se virusu uskrate nove žrtve nekretanjem i smanjenjem fizičkog kontakta. Niko ne zaslužuje omalovažavajući odnos kakav naša vlast pokazuje prema nama. Što se sa većim poštovanjem odnosite prema drugima, rezultati koje ćete dobiti biće blistaviji. Imam božanstveno iskustvo sa svojom decom koja su bolja no što zaslužujem.
Stariji od 65 su bez slobode više od dva miliona meseci, što je više od 170 hiljada godina. Čitava večnost! Doktori SZO najavili da će virus ostati i da je „najgore tek pred nama”, Najosetljiviji smo mi, stariji od 65 godina, koje mlađahni dr Kon drži pod staklenim zvonom punom televizora.
Živimo u opasnim vremenima. Što reče aforističar iz Novog Sada, Jovan Kragujević ovo je doba u kom ljude koji nisu sposobni da samostalno dišu priključuju na respirator, a oni koji ne mogu sami da misle priključuju se na televizor.
(autorka je novinarka u penziji iz Novog Sada)