[PODRŽIMO SE] Udruženje Prostor: “Nastavljam da se borim da naše društvo prihvati temu mentalnog zdravlja”

26. septembar 2022.


“U tom trenutku sve ono što smo do tada mislile ili znale o psihijatriji dobija drugačiji oblik…”

Autorka teksta: Mina Aleksić, udruženje “Prostor”

Da li ste gledali film „Shutter island“? E pa moj prvi susret sa psihijatrijom ličio je jako, bar meni u tom trenutku, na scenu iz tog filma. Koleginica umetnica Marija Kućan i ja smo, na poziv doktorke Anđelke Kolarević, davne 2010. godine prvi put otišle u jednu veliku psihijatrijsku ustanovu, da održimo likovnu radionicu ljudima koji tamo žive. Kasnije će, upravo na inicijativu nas tri, nastati udruženje Prostor.

Marija i ja hvatamo autobus za mali grad na severoistoku Srbije gde se nalazi najveći psihijatrijski kompleks u kojem živi oko 900 ljudi. Od stanice ima da se hoda do periferije grada, jer se ustanove ovog tipa po pravilu nalaze van gradova, daleko od očiju građana i građanki, kao da je upravo i ideja da se time osobe sa problemima mentalnog zdravlja još više izmeste iz društva, odnosno zajednice kojoj (bi trebalo da) pripadaju. Laganim korakom, skoro šunjajući se, jer ne znamo šta nas unutra očekuje, prolazimo kapiju i ulazimo u bolnički krug. Tamo je sve drugačiije, to je bukvalno svet za sebe. U tom trenutku sve ono što smo do tada mislile ili znale o psihijatriji dobija drugačiji oblik.

Popile smo kafu, ispoštovale protokol i sada idemo prvo na odeljenje broj 9 gde nas načelnica dr Kolarević očekuje. Na odeljenju 9 su ljudi sa dijagnozom psihoze, uglavnom shizofrenije, tako nam kažu. Iz medija, filmova i raznih priča, znamo da su to strašna, neizlečiva oboljenja a da su ti ljudi ludi, opasni, nepredvidivi, možda i agresivni, da ne žive u ovoj realnosti, da su ih nekad lečili odstranjujući im delove mozga ili elektrošokovima, a danas, na svu sreću, postoje lekovi koji im bar u nekoj meri – pomažu. Oni moraju da ih piju do kraja života.

Stara baka sa maramom oko glave čuči u žbunu i priča sama sa sobom. Čovek u pidžami na pruge maše rukama i ljuti se na nekoga. Ljudi tužnih, uplašenih, iskrivljenih lica traže cigaru.

Stižemo na odeljenje 9, sivi, uski hodnik i neopisiv smrad organskog porekla. Mislila sam da se nikada neću navići na njega. Kancelarija načelnice dr Kolarević nalazi se na kraju hodnika. Usput srećemo ljude u pidžamama koji hodaju „tamo- vamo“ po hodniku. Neki su na zadatku, nekima kao da je samo hodanje zadatak. Anđelka nas upoznaje sa ljudima koji su najviše zainteresovani za likovne radionice i koji će od tog dana pa naredne dve godine biti članovi naše grupe.

Za te dve godine kroz našu radionicu prošlo je mnogo „pacijenata“, mlađih, starijih, sa zatvorenih, otvorenih odeljenja, sa odeljenja za zavisnost, iz različitih sela i gradova, sa kraćim ili dužim iskustvom boravka, talentovanih i jako zainteresovanih, kao i manje talentovanih i potpuno nezainteresovanih. Bilo je užasno teških dana i radionica, kao i divnih, veselih i jako uspešnih trenutaka. Za to vreme smo uspeli uz podršku Ministarstva kulture, ali i direktorke ustanove koja je prepoznala značaj koji ta inicijativa može da ima, da renoviramo prostorije radne terapije i da sprovedemo u delo projekat naših članova saradnika profesora Milorada Mladenovića i Radoša Antonijevića – „Mala galerija“. Na taj način, svi polaznici i polaznice naših radionica dobili su svoje odeljke za čuvanje radova, a zajedno su dobili multifunkcionalan prostor za izlaganje svojih dela. Organizovali smo mnogo izložbi, kao i posete umetnika izložbama i radionicama u Beogradu. Dolazili su kolima hitne pomoći.

Od tada je prošlo 10 godina. Vremenom, moja motivacija dobila je širi, društveni kontekst. Sećajući se sreće i zahvalnosti koju su umetnici sa trajnim boravkom u psihijatrijskoj ustanovi osećali svaki put kada bi kolima hitne pomoći bili doveženi u Beograd na izložbu, nastavljam da se borim da naše društvo prihvati temu mentalnog zdravlja, da prihvati ljude sa psihijatrijskim iskustvom kao ravnopravna ljudska bića, da im pruži šansu da se socijalizuju, obrazuju, da ostvare prihod, svoja ljudska prava, da ih ne omalovažavaju i ne diskriminišu, da mogu da dobiju kvalitetnu negu i psihoterapiju koju mogu da priušte, da imaju pravo da se zaljube, venčaju, zasnuju porodicu, da lokalna samouprava prepozna mentalno zdravlje u svojim javnim politikama i da počne da prepoznaje i podržava civilni sektor kao važan resurs u ovoj oblasti, da država počne da primenjuje zakonski okvir, da policija i medicinsko osoblje prestanu dodatno da traumatizuju korisnike pri prvoj hospitalizaciji, i najvažnije za početak, da najbliže okruženje – članovi porodice, komšije – prihvate ljude koji žive sa problemima mentalnog zdravlja, kako bi i oni imali podršku da prihvate i zavole sami sebe i da dobiju neophodnu podršku i snagu za oporavak i povratak u život zajednice.  

(Odlomak iz knjige “Naša praksa”, Hearing voices mreža Zapadnog Balkana)

———

Ovaj tekst prenosimo u sklopu kampanje “Podržimo se”, inicijative koju smo pokrenuli kako bismo u saradnji sa organizacijama koje se bave mentalnim zdravljem osvetleli upravo to – temu mentalnog zdravlja o kojoj se u javnosti nedovoljno govori, zbog čega se ljudi sa problemima mentalnog zdravlja dodatno stigmatizuju i guraju u izolaciju umesto da im se pruži podrška za oporavak. U narednom periodu objavljivaćemo “priče iz prakse” organizacija koje se bave mentalnim zdravljem, jer je važno da ih podržimo i osnažimo kako bi i oni mogli da nastave da osnažuju ljude kojima je podrška preko potrebna.

Ovaj projekat je dobio podršku projekta  Vlade Švajcarske „Zajedno za aktivno građansko društvo – ACT”, koji sprovode Helvetas Swiss Intercooperation i Građanske inicijative. Mišljenje koje je izneto u ovom članku je mišljenje autora i ne predstavlja nužno i mišljenje Vlade Švajcarske, Helvetasa ili Građanskih inicijativa.