PRIČE KOJE NAS INSPIRIŠU – Kad ti život da limun, napravi limunadu

tacso-rc-gi-logo

Cilj ove priče nije da vas rastuži, niti izazove u vama osećanje simpatije, već da pokaže koliko je život divan kada se ne mirimo sa svime što nam on donese i ne uzimamo sve što nam život da zdravo za gotovo. Za divan život se treba boriti!

Neverovatna devojka, ogromna životna energija i entuzijazam – Sandra Živković i udruženje BUK.

dsc_0157

Često ćete čuti čuvenu frazu da je život borba, neretko ga i tako koncipiramo. Međutim, stiče se utisak da smo se izgubili u svojim svakodnevnim malim bitkama za bolji život i više nismo u stanju da shvatimo pravo značenje ovih reči. Život nije borba za bolji status, više novca, bolji auto ili bolje radno mesto. Život je borba za život!

Sandra Živković je rođena  1991. u Knjaževcu. Od rođenja joj je dijagnostifikovana cistična fibroza. Ova bolest pripada retkim genetskim bolestima organa za izlučivanje, najčešće stradaju pluća i organi za varenje, a javlja se u različitim oblicima. O njoj se generalno malo i zna,  a razvija se spajanjem bolesnih gena čiji su nosioci oba roditelja obolele osobe.

„Malo ko je znao da bolujem od cistične fibroze. Tačnije, niko nije znao, osim meni najbližih, moje porodice. S obzirom na to da, u početnim stadijumima bolesti, simptomi nisu bili toliko uočljivi, nisam ni imala potrebu da to podelim sa svima. Ne bih da budem pogrešno shvaćena, svoje bolesti se ne stidim, već jednostavno ne želim da me ljudi zbog toga tretiraju drugačije“, rekla nam je Sandra.

Budući da je dete iz grada, kao mala nije posebno volela selo. Zatim je usledio period školovanja i prvi susreti sa geografijom i inspirativnim profesorima, da bi Sandra shvatila kako svoj život želi da posveti prirodi i provede ga na selu. Upisala je Turizmologiju na Geografskom fakultetu i, uprkos svemu, uspešno privela studije kraju. „Sećam se da me nisu mogli nikako naterati da odem u selo kad sam bila mala. Sada jedva ćekam da odem iz grada.“

„Trudila sam se da vodim svoj život normalno i ne pravim dramu oko svega. Jedino sam se pribojavala je da moje stanje može da me omete u studiranju. To se i dogodilo. U trećoj godini studija stanje mi se znatno pogoršalo i u kratkom periodu sam završila u bolnici, u komi.U tom trenutku jedina opcija mi je bila transplantacija pluća, koja se vrši u Beču. Međutim, s obzirom na to da naša zemlja nije članica Eurotransplant organizacije, tamo mi nisu mogli raditi transplantaciju ukoliko nemam već obezbeđen organ. Moji roditelji su odlučili tada da mi, ukoliko se svi parametri poklope, doniraju svako po jedan deo pluća. Pošto se ispostavilo da su oni bili odgovarajući donori, svi smo otišli za Beč. Ipak, dogodila se neverovatna situacija da se neposredno pre operacije, pojavio donor čiji su se parametri u potpunosti poklopili sa mojima i ja sam dobila još jednu šansu.“

Nakon operacije usledio je dug i traumatičan period oporavka. Sandrin oporavak nije tekao brzo kako se očekivalo, ali se oporavila. Nastavila je studije koje sada i privodi krdsc_0435aju. Ono što je izdvaja u odnosu na ostale mlade je opredeljenje za sasvim drugačiji način života, za koji se ne opredeljuje veliki broj mladih, a to je povratak prirodi i povratak životu u selu. Zajedno sa svojim bratom, odlučila je da osnuje Udruženje BUK, kako bi zajedničkim snagama dali svoj doprinos oživljenju sela. BUK je osnovan 2013. godine  i ime je dobio po istoimenim vodopadima po kojima je ovaj kraj (selo Bučje, Tupižnica) poznat. Koliko članova broji udruženje, Sandra nije mogla da precizira, jer kako kaže, nije bitno koliko ljudi broji, već koliko dobro funkcionišu zajedno i ostvaruju svoje zamisli vezane za bolji život u njihovoj maloj zajednici. Takođe, rekla nam je da se lokalno stanovništvo uglavnom rado priključuje akcijama koje organizuje udruženje. Kada je saradnja sa lokalnom samoupravom u pitanju, Sandra nam je rekla da se ona trenutno svodi na apliciranje projekata na konkurse koji se objavljuju u okviru tog sektora.

dsc_0037Od osnivanja udruženja pa do sada, Sandra je izdvojila dve značajne akcije- postavljanje putokaza i info tabli ispred važnijih lokaliteta u selu Bučje, kojoj se pridružilo dosta mladih, i akciju koja se održava već treću godinu „In honor of my donor“, uspon na planinu Tupižnicu, koji Sandra organizuje u čast svog anonimnog donora a ove godine je planiran za 17. septembar. Ova akcija je postala i deo nacionalne kampanje „Produži život“, prilikom koje planinari iz naše i susednih zemalja imaju priliku da potpišu donorske kartice.

 Sandrin hobi je i fotografija, a bavi se selom na još jedan način – vodi blog na temu srpskih sela, na kome objavljuje najrazličitije priče poput zaboravljenih zanata, i zanimljivih mestana koji su ostali u svojim selima.

Najveća motivacija joj je činjenica da njena priča može inspirisati ljude na dobročinstvo. U početku nije želela da se eksponira, ali kada je shvatila da bi njena priča mogla poslužiti za podizanje svesti kod ljudi i donošenje promena na bolje, Sandra je odlučila da nam je ispriča. Svoju misiju smatra uspešnom čak iako samo jedna osoba potpiše donorsku karticu.

Sandra ima i svoj blog, koji možete videti OVDE.

Ova priča deo je stremljenja TACSO Srbija i TACSO Građanskih inicijativa da promoviše primere dobre prakse organizacija civilnog društva u Srbiji i motiviše druge organizacije koje svakodnevno ulažu energiju i napor u kreiranju boljeg društva za sve građane i građanke Srbije.

 

TACSO RC footer 2016