Autostoperski vodič kroz ekološke proteste – Miličina priča

Autostop do Stare planine

Na Staroj planini meštani mesta Topli Do blizu Pirota svake nedelje protestuju protiv namere investitora da na njihovoj reci izgradi Mini hidroelektranu (MHE). Trend protesta protiv izgradnje MHE sve više uzima maha na celom Balkanu, tako da se protesti dešavaju širom Srbije, ali i u Bosni i Hercegovini.

Gradnja Mini hidroelektrana ima za posledicu sprovođenje toka reke u cevi koje proizvode energiju, a što dalje utiče na potpuno istrebljenje života u, i oko, vode – takozvani ekocid. Profesori sa šumarskog fakulteta unverziteta u Beogradu sproveli su studiju o štetnosti MHE i svoj zaključak su izneli u naslovu studije: „Male hidroelektrane derivacionog tipa: beznačajna energetska korist i nemerljiva ekološka šteta”.

Kako rade MHE najbolje je objasniti kroz ovaj video koji to jednostavno prikazuje, kao i štetu koju uzrokuju.

Meštani sela Temska na Staroj planini već godinama uspešno zaustavljaju pokušaje lokalnih vlasti da promene tok njihove reke Teštice ka Zavojskom jezeru. Taman su pomislili da su se izborili za svoju reku kada se 2017. godine pojavio investitor MHE. Od tada oni danonoćno čuvaju straže da on ne bi mogao da pokrene gradnju.

Mi smo odlučili da krenemo auto-stopom i posetimo protest, ali i ljude koji tu žive i iz prve ruke vidimo kako izgleda „kada ustane kuka I motika”.

Topli Do nalazi na oko 300km od Beograda, koji je nama bio polazna tačka. Ilir Gashi, kao iskusni stoper, i ja, Milica Antić kao vrlo skeptični putnik, krenuli smo od Plavog mosta u nedelju 29.septembra oko 8 ujutru na stop do Stare planine.

Pre nego što smo krenuli, dobila sam uputstva od Ilira kako da sam stop bude lakši i bezbedniji. Kako je polazni osnov bio safety first, odlučili smo da idemo kao par, ali sa druge strane to nam je i povećalo šanse da ustopiramo auto. Za isti period vremena Ilir i ja smo prešli skoro duplo duži put od drugog para (Luke i Lazara ) koji je krenuo dan ranije iz Beograda sa istim ciljem.

Drugi savet je bio da obučemo svetle stvari, da bismo bili upadljiviji. Od neophodnih stvari za put treba poneti vodu (punooo vode), kabanicu, lampu, markere. Ako se pitate zašto markere, onda niste videli ovu sliku.

Ono što čini auto-stop drugačijim od drugih načina putovanje je to što se stvara odnos poverenja između putnika i vozača, zbog čega je ovo naše putovanje bila prava tema za ovogodišnju Civicus Speak kampanju. Ideja je bila da se pomerimo iz naših zona komfora, da upoznamo druge ljude, da sa njima popričamo o protestu i da na kraju stignemo na Staru planinu i podržimo napore da se očuva reka.

Promenili smo 10 automobila (uključujući i jedan traktor u čijoj smo se prikolici vozili sa jednim psom), upoznali smo puno novih ljudi koji su svi do jednog imali pozitivan stav prema našem odlasku na protest.

Prvi vozači koji su nas povezli bila su dva momka koja su očigledno bila pod uticajem psihoaktivnih supstanci u nedelju u 8 ujutru. Pričali su neverovatnom bzinom i bili baš presrećni što idemo da podržimo protest. Nakon toga, na naplatnoj rampi, posle kraćeg čekanja uspeli smo da ustopiramo oca i sina koji nisu baš bili sigurni gde idu, ali su nam obećali da će nas odvesti do Jagodine. Njih dvojica su iz Aleksandrovca, otac je očigledno vrlo preduzimljiv i bavi se instalacijom grejanja, ali i drži apartmane za turiste iz celog sveta u blizini Kopaonika. Za sina ima velike ambicije. Želi da on upiše višu muzičku školu i nastavi da se školuje za violinu.

Nakon toga, prepešačili smo celu Jagodinu i krenuli ka izlazu za Ćupriju. Malo nas je brinulo što je nedelja i što je manji promet saobraćaja, ali nismo odustali. Na kružnom toku smo ustopirali dve devojke koje rade prodaju za MTS i imaju za cilj da dnevno nađu dve osobe kojima će prodati neki od Telekomovih paketa.

Jedna od njih, Crnogorka, ispričala nam je da se preselila u Jagodinu jer je čula da se tu bolje živi zbog Palme, ali da se razočarala kada je došla. One su nas ostavile na izlazu iz Paraćina, gde smo na suncu dugo stopirali dok nije naišao jedan taksista, koji nedeljom ne vozi putnike (ali vozi stopere) i bio je potpuno oduševljen našom idejom da idemo na protest. Pričao nam je o Grzi i da je to omiljeno izletiše lokalaca. Bio je siguran da na tom putu gde je trebalo da nas ostavi nemamo velike šanse da nedeljom ustopiramo nešto, pa nas je „bacio“ do magistrale, što je moglo da se pretvori u veliki pakao.

Magistrala ima dve trake i vrlo mali prostor za stajanje, a u blizini nema ni pumpe ni restorana, dok je put veoma krivudav i ostavlja jako malo prostora da neko stane stoperima. Imali smo puno sreće kada smo ustopirali jedan mladi par koji je krenuo da obiđe rusku crkvu u blizini. Oni su planinari i slušali su super muziku koju smo pevušili ceo dan.

Izašli smo iz kola preko puta neke pumpe, koja deluje kao da je draga kamiondžijama i nastavili da stopiramo. Kada smo mislili da je vreme da pojedemo sendviče, naleteli smo na pokretača protesta Sačuvajmo Grzu, koji nam je ponudio da nas odveze da vidimo tu reku.

Ispričao nam je da su bili toliko rešeni i uporni da zaustave gradnju MHE da su gurnuli investitorov bager u reku. Grza je prelepa rečica, baš kao što su nam pokretač protesta, koji kaže da se povukao iz protesta kada je postao politički, i taksista, obećali.

Da bi upozorili investitora da ne pokušava da gradi tu napisali su upozorenje, koje se ponovilo u Temskoj:

Investitori derivacionih malih hidroelektrana, niste dobrodošli!!! Ovo je naš ekološki raj. Ovde vekovima zajedno žive ljudi, pastrmke, rečni rakovi, orlovi i ostali živi svet. Dozvolu za izgradnju od naroda niste dobili. BRANIĆEMO SLOŽNO NAŠE REKE DO KRAJA.

Sa vrha uspona gde izvire Grza trebalo je da se spuštamo pola sata do izlaska iz Paraćina, da probamo da stopiramo dok je još dan. Dok smo silazili sreli smo jednog on naših prethodnih prevoznika –taksistu- na putu do Grze. Viknuo nam je „Rek’o sam vam da treba da vidite Grzu. Prelepa je.“

Dalje na putu smo imali sreće. Pokupio nas je stari fotograf koji se bavi snimanjem najlepših pejzaža u Srbiji i ima svoj sajt gde prodaje fotografije. Povezao nas je do Sokobanje preko planine Rtanj, koja je sama po sebi pravo čudo prirode. On je imao zanimljivu priču o tome kako je pokrenuo svoj rok bend u Sokobanji, ali se prešaltao na narodnjake, jer je isplativije.

 

U Sokobanji smo popili kafu i proverili broj kilometara koji smo prešli peške tog dana.

Odlučili smo da probamo pre mraka da stopiramo do Knjaževca i tamo da provedemo noć. Nismo imali mnogo nade da će nas neko povesti u to vreme na veoma pustom putu.

Nakon desetak minuta čekanja, stao nam je direktor italijanske fabrike obuće u Knjaževcu, koji nas je odvezao pravo do destinacije koja nam je bila cilj za nedelju. Sa njim nismo mnogo pričali, uglavnom zato što znamo par reči italijanskog, a on ni reč srpskog ili engleskog, tako da smo se zaputili u Knjaževac uz italijansku muziku i prelepe jesenje pejzaže.

Staroplaninski inat

U ponedeljak rano ujutru prepešačili smo ceo Knjaževac do izlaska iz grada i shvatili da je promet saobraćaja veoma mali i da neće biti baš lako ustopirati prevoz. Kada nam je traktorista ponudio da nas poveze do Kalne u svojoj prikolici nije bilo šanse da kažemo „ne“ (čak nam je kupio i pivo da nam put od 40km padne lakše na 28 stepeni).

Od sela Kalna koje je na neki način centar podnožja Stare planine, čekali smo da nas neko pokupi. Odatle nije prošao ni jedan jedini automobile u našem pravcu, pa smo poraženi morali da pitamo lokalce da nas povezu do Temske. To je bilo jedino putovanje koje smo platili.

Konačno smo stigli u Temsku.

U selu Temska su nas dočekali i primili u svoj dom Minja i Mića Nikolić. Pokretači neformalne grupe “Savez mesnih zajednica Stare planine” koje već dve godine ratuje sa investitorom i opštinom da bi ih sprečili u nameri da izgrade MHE, na mestu gde je gradnja zabranjena zakonom.

 

Minja i Mića su nam objasnili istoriju pokreta, sve aktere, namere investitora i na kraju odvezli u selo Topli Do, koji nam je sve vreme cilj.

Toli Do ima 20 stanovnika, koji danonoćno dežuraju oko logorske vatre, gde su napravili barikade da bi onemogućili invesititoru da dođe. Ceo sistem funkcioniše tako što postoji poverenje i saradnja među meštanima, tako da kada uoče investitora obaveštavju jedni druge, a crkva alarmira narod zvoneći za opasnost, svi izlaze na ulicu i blokiraju prolaz.

Naoružani su dugačkim štapovima koje su sami ukrasili, a koje investitor u medijima naziva snajperima.

Noći na Staroj planini mogu da budu jako hladne, ali se oni skupe oko vatre, zajedno jedu ono što se spremi, pevaju i igraju kolo.

Staroplaninci su odlučni da sačuvaju reke i prirodna bogatsva i svoju upornost nazivaju staroplaninski inat, to znači da ako se oni slože između sebe niko drugi ne može da ih osujeti u planu da istraju za svoj cilj.

Ono što je obeležilo posetu jeste njihov stav: „Bez para smo navikli da živimo, ali bez vode NE”.

 

Kada smo se vratili, na vestima su javili da su stanovnici batinama oterali investitora koji je rekao da se više nikada neće vratiti na Staru planinu. Opasan je taj stroplaninski inat.